Sad i zauvijek

Spajanje svijetova

Gradiš, gradiš. U svojim mislima. Oblikuješ svoj svijet svakom sekundom vremena. Onda u stvarnosti koračaš polako ka tome. Opireš se svim silama i zakonima koji te sprječavaju da dođeš tamo gdje si pošao. I kad imaš viziju, praviš sebi put. Blok po blok, stepenik po stepenik. I uvijek je svjetlo na kraju puta i uvijek težiš ka njemu. I istina, čini ti se kao da je put sve duži i duži. Ali čar i jeste u tom putu...

Ja sam odavno viziju svog svijeta izgradila. I počela da pravim put, i žurila ka svjetlu. U žurbi sam mnogo toga propustila. I ma koliko posrtala, i ma koliko teško bilo, moram da nastavim tamo gdje sam pošla. I ma koliko svaki teret bio težak, nemam izbora nego da ga izdržim. Skretala sam za svog puta. Jesam. Ali svima se dešava, zar ne? Ima jedan trik. Lakše je putem koračati kad je neko tu, da preuzme dio tereta, da pomogne preći neke stepenike.

Ja sam imala sreće sa tim trikom. I ne znam kome da se zahvalim na tome, ali da znam, zahvaljivala bih se svaki dan. Jednom je iznenada uhvatio mojh pažnju na tren dok sam koračala hrabro. I desilo se. Uskoro smo koračali zajedno. On i ja. Rame uz rame. Ruka u ruci. Bilo je već lakše, lakše je s njim. Znala sam da se morao pojaviti. Baš kao što i jeste. Izgledalo je slučajno, ali ja znam da ništa nije slučajno...

Koliko god sam hrabro i žurno koračala, život mi je usporio korak, postavio više stepenike, i smanjio svijetlo na kraju tunela. Znam, tako je moralo biti. Ovo je valjda samo iskušenje da pokažem da mogu sve, ma koliko teško bilo. I stojim u mjestu, pripremam se da nastavim, tamo odakle sam stala. Ovo srce se nije uplašilo, samo su ga ljudi zbunili i povrijedili. Kad je najmanje očekivalo. Ali i dalje kuca. Jednom za sebe, jednom za Njega, jednom za sebe, jednom za Njega...

Sad stojim sama na putu. I osvrćem se. Čekam baš Njega, da se pojavi. Da čisti i srećni, iskreni i voljeni, malim stepenicima ka Nama nastavimo. Njegova ruka u mojoj ruci olakšava svaki sljedeći korak! Njegov pogled može da smiri hiljadu misli, nedoumica, nemira. Da otjera sve što me zbunjuje. Njegov zagrljaj otjera sve brige ovog svijeta.

Mnogi svjetovi su bili u krizi. Mnogim zidinama je prijetilo rušenje. Mnoga svjetla na kraju tunela su izgubljena. Ali ovaj naš svijet smo s tolikom ljubavlju i voljom gradili da se ne može srušiti. Njegova snaga i moja brižnost. Njegova razumnost i moja djetinjastost. Utkani su u temelje našeg svijeta. Naš zajednički korak, naše svjetlo kojem idemo. Naša tvrđava kad zaspim na njegovim grudima. To ne može niko srušiti. Ali mi smo poljuljali...

Sad čvrstog koraka i snažne ruke, čekam da se pojavi On opet, da me primi sebi. Da podignemo još veće zidine našeg svijeta, da učvrstimo temelje. Da noga u nogu nastavi u iskren svijet. Mi. To smo mi. To smo uvijek bili mi. Čekali se, našli se. Pruži mi ruku. Tvoju, koju sam čekala sve do sad. Primi moju, koju si tražio u svakoj drugoj.

Nastavljam ka sebi, kakvu sam davno zamislila. Ja, jaka, pametna, nasmijana, uspješna, ljepša nego ikad. Ali srce kaže: Sve duplo vrijedi kad je On tu. I sad kad je najteže, krećem ponovo. I osvrćem se, znam da On ide ka meni. Samo što prije da ga ugledam. Ljubav je jedino na svijetu što može ugrijati srce. A toplog srca je lakše koračati.